2003.
Tokom Letnje škole Tranzicione pravde za
predstavnike parlamenata i pravosuđa u regionu, koju je
Program za razvoj UN organizovao letos u Igalu, prof. dr
Bogoljub Milosavljević podsetio je da je još maja 2003.
godine u Srbiji donet Zakon o odgovornosti za kršenje
ljudskih prava, kao jedini lustracioni zakon u regionu,
«ali za njegovo sprovođenje, od tada pa do danas, nema
političke volje». «Mlade demokratije koje se ne oslobode
tereta prošlosti mogu potonuti u vladavinu oligarhije
umesto demokratiju, u organizovani kriminal umesto
vladavinu prava. Stare snage mogu držati u rukama
ekonomiju, snage bezbednosti i druge poluge moći i
kočiti demokratski proces».
Tako stvarno i tako uznemirujuće. To je ona «najjača
karika» otpora procesu tranzicione pravde o kojoj se, iz
dana u dan, govori kao o propuštenoj prilici. Jer, svrha
lustracije, podseća profesor Milosavljević, nije u
kažnjavanju već u onemogućavanju onih koji su kršili
ljudska prava da ponovo zauzimaju položaje sa kojih bi
to mogli da iznova čine. «Oni su pretnja poretku
zasnovanom na vladavini prava i procesu demokratizacije;
to mora biti jedini razlog lustracije».
S druge strane, iste 2003. godine, ustanovljeni su
mehanizmi podrške tranzicionoj pravdi, poluge tog
procesa. To su moderni zakoni među koje svakako spadaju
oni koji su omogućili formiranje specijalnih organa
kakvi su tužilaštva i sudovi za ratne zločine i
organizovani kriminal. Upliv političke (ne)volje u
njihov rad pune tri godine ambicija je svakog političara
koji smatra da treba da se izjasni o suštini svog
delovanja.
Zbog pravno nerešenog pitanja diskontinuiteta,
proklamovani nezavisni položaj svakog tužioca i svakog
sudije stvar je, pre svega, moralne snage, ličnog napora
i ličnog dostojanstva. Takvih, na sreću, ima i oni su
najjača institucionalna podrška tranzicionoj pravdi.
Na prvu godišnjicu «Pravde u tranziciji» zadovoljstvo je
konstatovati da su mnogi od njih imali svoju reč u ovom
časopisu.
Jasna Šarčević - Janković
|